| Ej, kad svati na Rašku dođoše, | ki1 |
| Avaj! Sava Šeremeta pita: | ki2 |
| „E, moj zete Šeremetoviću, | ki3 |
| ko su svati, od koje krajine? | ki4 |
| Ovakije' u sedam godina | ki5 |
| nijesu dolazili amo | ki6 |
| za hankiju Šestokrilovića.‟ | ki7 |
| A Šeremet Savi besedaše, | ki8 |
| „Ono su ti dva vezira carska | ki9 |
| -- jedan, Sava, od šeher Budima, | ki10 |
| a drugi je paša od Travnika -- | ki11 |
| na oba konja al-Otmana.‟ | ki12 |
| A kad Sava čuo Šeremeta, | ki13 |
| ondar Sava riječ besedijo: | ki14 |
| „Avaj mene do Boga miloga! | ki15 |
| Da sam znao đe su svati carski, | ki16 |
| u njih paše i kraješnici, | ki17 |
| ne bih poš'o ni vodijo amo, | ki18 |
| ne bih... | ki19 |